TELEFONSKE SILEDŽIJE

Skoro da ne prođe noć a da – u mrtvo doba, kada svi naši sugrađani, umorni od napornog dnevnog rada spavaju – u nekom od stanova koji ga imaju ne zazvoni – telefon! Domaćin, onako bunovan prilazi telefonu, dok mu se glavom motaju svakojake, najšešće najcrnje misli. Diže slušalicu, a skoro po pravilu uz odobravanje družine ponoćnog telefonskog siledžije bude opsovan, ismejan.

1968 telefon Zaječar SFRJ

Repertoar telefonskih noćnika, koji izgleda spavaju kad sav svet radi pa imaju dovoljno vremena da noću uznemiravaju građane, nije baš mnogo bogat, ali je zato rečnik kojim se u ovakvim prilikama služe veoma sočan. Za svoja „velika dela” spremni su da iskoriste telefone u javnim lokalima, javne govornice u gradu, a ponekad i telefone pored kojih noću dežuraju, oni ili njihovi prijatelji, dakle sa radnog mesta.

Naši „duhoviti” sugrađani ne zlostavljaju građane samo noću. U bilo koje doba dana i sa bilo kojeg telefona spremni su oni da zazvone na prvi broj iz imenika. Pri tome se nimalo ne libe da psuju, vređaju i zlostavljaju čak i u prilikama kada na njihov poziv odgovori dečji ili ženski glas. Naprotiv, tada su čak i „hrabriji” i „originalniji”.

Telefonsko siledžijstvo nije nikakva novina. Ali, u poslednje vreme je sve masovnije. Porodični mir poslovnih ljudi koji telefone nisu uveli iz „čistog luksuza” narušavan je svakodnevno. Suzbijanje ove vrste „zabave” jako je teško: pošta bi preko dana možda ponekad mogla da i uhvati nekog upornog „šaljivčinu”, ali su zato noći njihove. Možda bi jedino bar milicioneri pozornici mogli malo da obrate pažnju na javne govornice, a portiri u hotelu i dežurni radnici u pojedinim preduzećima na svoje telefone i na to kako ih i ko koristi.

Sve to ipak neće uneti mir u mnoge domove ukoliko naše zaječarske, borske i druge domišljanske družine ne budu uvidele da ovakva zabava ipak nije nimalo zabavna. Bar ne za one kojima je noćni mir preko potreban. 

 

TIMOK  Zaječar, 1968.