ARHITEKTONSKO-URBANISTIČKI PROJEKAT TRGA U ZAJEČARU

Prva urbana matrica gradskog jezgra Zaječara formira se spontano na mestu susticanja drumova iz pravca Paraćina, Knjaževca i Negotina. Oko trouglastog prostora „Velike pijace“, sa spomen česmom u težištu (podignute 1889), oplemenjenog drvoredima kestenova, izgrađeni su administrativni i trgovinsko-zanatski objekti: gradska kafana „Evropa“, zgrada Okružnog načelstva (današnji Sud), a zatim i zgrada Muzeja, hotela „Zadruge“ (na mestu današnje Robne kuće), Rajkovićeva palata. Ovi objekti, građeni prema postojećoj urbanoj situaciji i tradiciji, planimetriji i miljeu – ostvaruju u svom prostoru i vremenu jedan „vizuelni kontinuitet“. Graditelji ovih objekata su uvažavali kulturno nasleđe i poštovali okruženje tako da ove kuće, ulice i trg, funkcijom i oblikom, međusobno skladno komuniciraju.

Godine 1936. prema kazivanjima očevidaca, Zaječar je bio jedan od najlepših gradova Srbije, centar Timočke krajine.

Početkom XX veka u Evropi se rađa modernizam.

Insistiranje na perfekciji izvođenja renesansnih majstora zamenjuje preokupacija originalnošću u smislu izražavanja umetnikovih osećanja.

Umnožavanjem perspektive očne tačke – uvođenjem četvrte dimenzije, vremena, u pojam prostora, pronalaskom i afirmacijom armiranog betona, i isticanjem nekih kriterijuma projektovanja kao što su racionalnost, etičnost, funkcionalnost – modernizam biva sve više prihvaćen.

Nepredvidljiv razvoj tehnologije i sve intenzivnija ekspanzija modernih gradova, učvršćuju njegove pozicije sredinom XX veka.

Od samog početka modernisti su pokušavali da i u oblasti teorije i prakse izbrišu arhitektonsku istoriju. Njihova agresija[1] usmerena prema svemu što nije moderna arhitektura, bila je toliko žestoka i sveobuhvatna, da je, posmatrajući taj period, bilo kakav pokušaj da se uspostavi veza između nove i stare arhitekture naizgled bio osuđen na propast.

Nezainteresovanost modernista za uticaj ove nove arhitekture na okruženje prirodna je posledica njihovog elitističkog stanovništa. Uz potporu novih propovedi funkcionalizma, za moderniste je uklapanje novoga u okvire naprasno zastarele zaostavštine prethodnih graditelja izgledalo nebitno i čak pomalo nečasno. Zbog toga je malo arhitekata to činilo. Zaista, za moderne entuzijaste bilo je najvažnije da se objekat, kao simbol budućnosti, izdvaja od svoga susedstva, a to vizuelno neslaganje bukvalno nije viđeno kao problem. Modernisti su previđali činjenice u vizuelnom domenu i sanjali o idealnoj budućnosti kada više neće biti starih građevina. Svi oni, i ostali koji su prihvatili takve fantazije u traganju za veličanstvenom budućnošću, ignorisali su vizuelno neslaganje stare i savremene arhitekture.

Refleksija modernističkih ideja je u posleratnom periodu zahvatila i naše podneblje. Interpretirani na naš specifičan način, kriterijumi vrednosti modernizma ostavljaju tragove u svim našim gradovima.

U Zaječaru, 60-tih i početkom 70-tih godina (na osnovu Generalnog urbanističkog plana arh. Mihajla Mitrovića iz 1958. god.) niču modernistički objekti koji svojom funkcionalnošću, dosledni duhu svog vremena, racionalno zamenjuju stare i ruinirane kuće: zgrada SUP-a, dve sedmospratnice na Trgu oslobođenja, hotel „Srbija“, robna kuća „22. decembar“. Neki od ovih objekata su podignuti na temeljima porušenih zgrada, čije vrednosti (po današnjim kriterijumima) prevazilaze vrednosti novoizgrađenih objekata: Robna kuća „Beograd“ na mestu hotela „Zadruga“, „modernistička“ Pošta na mestu zgrade pošte iz vremena „premodernizma“.

Građevinski okvir gradskog trga je transformisan i izmenjen, „vizuelni kontinuitet“ prekinut.

Bilo kako bilo, tek ekonomska i socijalna evolucija naših gradova nije pratila predviđanjaa modernista. I moderna i tradicionalna arhitektura nastavile su da postoje, nezgrapno, jedna uz drugu. Budući da je blesak modernističke vizije tamneo decenijama, naše oči su se postepeno prilagođavale manjoj svetlosti i počeli smo drugačije da gledamo na odnos starog i novog. Kontrast između tradicionalnih stilova i stila koji je značio „progres“, koji je nekada izgledao prihvatljiv, sada se čini napadnim i neprefinjenim.

Sve veći broj arhitekata je 70-ih godina počeo da dovodi u pitanje pravila modernizma, krećući se mimo njihovih ograničenja i težeći novim oblicima izražavanja svojih veština i umetničkih ostvarenja. Idući u tom pravcu prihvatili su značaj opšteg istorijskog konteksta.

Sledeći korak jeste priznavanje da je specifilno okruženje sigurno vredan, ako ne i suštinski izvor projektantske inspiracije.

Postmodernizam je vratio raznolikost, simbolizam i ornament u okvire arhitekture.

A učenje projektovanja u različitosti formalnih jezika je bitno za projekte koji treba da odgovaraju različitim okruženjima.

Može se smatrati da je ponovo tumačenje starih arhitektonskih formi pravi i prirodan način poštovanja okruženja; sva premodernistička arhitektura je puštala sebi na volju takav pristup do izvesne mere.

Zbog toga se ne predlaže proizvoljan eklekticizam na intelektualnoj osnovi, gde se arhitektonski stil usvaja bez osvrtanja na neposredno okruženje, nego usmeravanje projektanta na izbor rešenja zavisno od međusobne vizuelne saglasnosti objekata, na način projektovanja koji bi doprineo isticanju karaktera postojećeg ambijenta, jer bi inspiracija potekla iz duha mesta.

Krajem 1992. god. arh. Branislav Jovin prezentirao je urbanističko-arhitektonsko rešenje pešačke zone u Zaječaru kojim je predviđeno „umirenje“ kolskog saobraćaja u samom centru grada i etapno formiranje jednog karakterističnog ambijenta bogatog zelenilom i različitim sadržajima.

Eliminisanje kolskog saobraćaja iz pešačkih delova ulica N. Pašića, H. Veljka i Lj. Nešića, uslovljeno je reorganizovanjem sekundarnih saobraćajnica oko centračnog gradskog tkiva (Dositejeva, Makedonska, Jakšićeva, G. Gambete, Moravska i P. Đukića) kojima se distribuiraju saobraćajni tokovi iz primarnih saobraćajnica (iz pravca Paraćina, Knjaževca i Negotina). Kako je reorganizacija saobraćaja kompleksan i složen zadatak čije rešavanje zahteva izvestan vremenski period, tako je i realizacija projekta pešačke zone uslovljena određenim izvođačkim etapama (za projektovanje i koordiniranje realizacijom zaduženo je JP „Prostor“):

– 1994. god. realizovana je prva faza projekta uređenja Trga oslobođenja (formiranje trouglaste parkovske površine, postavljanje podzemnih instalacija, tampon sloja pešačkih površina i rekonstrukcija gradske česme).

– 1995. god. započeta je realizacija projekta objekata ugostiteljsko-trgovačkog karaktera koji treba da obogati sadržaje Trga: gradska kafana „Evropa“ i poslastičarnica gde se u letnjim mesecima napolje iznose stolovi, kafei, zanatske radnje i butici. Ovim projektom je predviđeno stvaranje jedne poseben ambijentalne celine.

– Krajem iste godine planira se i uređenje i popločavanje Trga Nikole Pašića. Popločavanje inspirisano mozaicima Romulijane, projektovano je u osnovnom četvorometarskom rasteru sistemom prostorne modularne koordinacije.

– U narednom periodu, sticanjem odgovarajućih uslova (reorganizovanjem saobraćajnica distributivnog prstena), među finalnim etapama realizacija projekta bilo bi popločavanje pešačkog dela ulica N. Pašića, H. Veljka i Lj. Nešića.

S obzirom na različito istorijsko-kulturno i arhitektonsko nasleđe premodernizma i modernizma, svaka intervencija u oblikovanju ovog dela prostora mora biti dobro odmerena, zato što postoji vrlo delikatna ravnoteža između unesenih različitosti koje proizvode životan i vizuelno interesantan kontrast sa okruženjem i različitosti koje proizvode haos.

[1] „Arhitektura ima za svoju prvu obavezu u ovom periodu obnove da izvrši reviziju vrednosti… Stilovi Luja XIV, XV, XVI ili gotski stil su za arhitekturu isto što i pero za žensku glavu… ’Stilovi’ predstavljaju laž“, Le Corbusier, Towards a New Architecture, 1923.

 

Arh. Zoran Stojković

RAZVITAK Zaječar, 1995.
br.194-195, str.78-84.