VELIKI POSLOVNI REZULTATI FABRIKE STAKLA U ZAJEČARU, KOJA JE OVE GODINE PROSLAVILA DESETOGODIŠNJICU POSTOJANJA

KRISTAL ZA SVAKODNEVNU UPOTREBU

Fabrika stakla Zaječar ispraća 1975. godinu, jubilarnu po mnogo čemu, uopšte, a posebno za nju (desetogodišnjica poslovanja) izvanrednim rezultatima, postignutim u materijalnoj sferi proizvodnje i izgrađenim društveno-samoupravnim odnosima.

TEŠKE GODINE POČETKA

Fabrika je počela rad 1965. godine, kao proizvođač rasvetnih tela od opalnog stakla. Nizak tehničko-tehnološko nivo opremljenosti, proizvodnje, neadekvatan proizvodni program u smislu „prodaje“ na tržištu i nedostatak potrebnog broja kvalifikovanih radnika i stručnjaka, nije davao određene pozitivne rezultate, pa je Fabrika poslovala sa gubitkom do 1969. godine.

Polazeći od logike da je tržište osnovni barometar uspeha u krajnjem silju proizvodnje, Fabrika se od 1969. godine orijentiše na proizvodnju trgovačkog stakla za domaćinstvo. Od te 1969. godine, Fabrika staje na čvrste noge i već 1971. godine vrši prvu rekonstrukciju u kojoj je zamenjena stara i neadekvatna oprema, novom, savremenijom. I pored toga, takveo rešenje, iako vrlo uspešno, nije pružilo neke veće perspektive, pogotovu kada je 1972. godine u taj kolektiv došlo preko 220 radnika iz ugašene Fabrike ravnog stakla. Osnovni proizvodni kapaciteti su tada postali više nego tesni.

 

PROIZVODNJA KRISTALA – DUGOROČNO OPREDELJENJE

Shvatajući činjenicu, da je za dalju egzistenciju Fabrike, uglavnom, presudan dalji razvoj materijalne osnove rada, kolektiv Fabrike šupljeg stakla se odlučuje da postane proizvođač olovnog kristala u drugoj polovini 1972. godine, kada se privode kraju i radovi na izgradnji građevinskog aneksa hale.

Pri takvoj orijentaciji, kolektiv je bio svestan svojih mogućnosti i istrajnosti, a na razumevanje je naišao i kod poslovne banke Kombinata KIB – Bor, filijale u Zaječaru. Orijentacija na proizvodnju kristala predstavljala je dugoročno opredeljenje. Zato je stalno bila prisutna činjenica da ta proizvodnja, po svojoj tehnologiji i asortimanu, mora da predstavlja nešto novo u jugoslovenskim relacijama. Jer, znalo se da u Jugoslaviji postoje već renomirane fabrike kristala, sa po nekoliko decenija proizvodnog iskustva i uhodanim kanalima prodaje. Zato je kolektiv odlučio da ne prati domaće proizvođače u njihovoj tehnologiji i dugogodišnjem iskustvu, već se, dosta smelo, sa puno entuzijazma i realnog optimizma, odlučio za Evropu i njena dostignuća u proizvodnji presovanog olovnog kristala, poluautomatskim i automatskim načinom izrade. Deviza ovog kolektiva, kada se odlučivalo o vrsti proizvodnje, bila je sadržana u poruci po kojoj je kristal trebalo da zauzme mesto u svakodnevnoj kućnoj upotrebi, a ne da bude skupocen „vitrinski eksponat“. Drugim rečima, trebalo je demistifikovati verovanje da je kristal privilegija imućnih. A to se jedino moglo učiniti samo pod uslovom da mu se snizi cena. Poluautomatska i automatska proizvodnja kristala upravo su to i nastojale da postignu.

Prva grupa radnika Fabrike stakla obavila je specijalizaciju krajem 1972. godine, u trajanju od 6 meseci, kod poznate zapadnonemačke firme za proizvodnju kristala „Hofbauer“, od koje je preuzeta licenca. Sredinom 1973. godine bili su izgrađeni ili adaptirani svi građevinski objekti potrebni za novu proizvodnju. U toku 1974. godine otpočinje izgradnja nove desetolončane peći za poluautomatsku proizvodnju kristala (L-1). U julu 1974. godine investicioni radovi ulaze u završnu fazu. Celokupna opreka i potrebni delovi nalazili su se tada u Fabrici u kojoj se vršila intenzivna montaža.

List „Staklo-Zaječar“ (broj 10. od juna 1974.) povodom toga piše: „Nova proizvodnja kristala više nije samo vizija jednog uspešnog programa, već predstavlja, svakim danom, i njegovu materijalnu potvrdu“.

Petnaestog septembra 1974. godine zvaničan početak nove proizvodnje je svečano obeležen. Pre nego što je simbolična vrpca bila presečena, na svečanom Zboru radnih ljudi sumirani su svi dotadašnji rezultati i sa njima upoznati mnogobrojni gosti i zvanice, kao i radni kolektiv. Sve do tog dana, i uporedo sa poslovima sprovođenja investicija, odvijala se proizvodnja na osmolončanoj peći, a na drugim poljima sprovođena je intenzivna društveno-politička i samoupravna aktivnost.

Time je bila završena prva faza Generalnog programa razvoja u okviru koje je izgrađena desetolončana peć, zatim dve temper peći za tempovanje lonaca i jedna za tempovanje alata. Za poluautomatsku proizvodnju nabavljeno je 10 presa. Dalji tehnološki lanac proizvodnje nadovezan je na dve butanske hladnjače, automata za pranje i sušenje, liniju „Gijon“ (u okviru koje su supermoderne mašine za opaljivanje i sečenje), novosagrađenu gravernicu i kiselinsku polirnicu. Sva oprema i mašine su poslednja reč tehnike staklarstva Evrope. Preko kompleksa butanskih postrojenja (kada je uvedeno novo tehnološko gorivo) i instalacija, napajanje osnovnih toplotnih agregata vrši se mešavinom propan-butana.

Proizvodnja na novom kapacitetu odvijala se bez perioda uhodavanja, nužnog u svakoj novoj proizvodnji. Proizvodilo se odmah za tržište, što je predstavljalo svojevrstan presedan. Prvi su proizvodi animirali domaće tržište, svojim evropskim dizajnom i kvalitetom uz niske, reklo bi se, prostupačne cene. Služba prodaje u tim prvom danima nije mogla da zadovolji želje poslovnih partnera u pogledu isporuke određenog asortimana. Proizvodi su se prodavali, tako reći, još „neohlađeni“, jer su nekad kroz magacin gotovih proizvoda prolazili skoro evidentno.

Ma koliko prvi uspeh bio vidljiv i opipljiv, na njemu se nije stalo. Samo što je prva faza bila završena, realizuje se druga faza Generalnog plana razvoja. Sedamnaestog januara 1975. godine počela je proizvodnja ručno duvanog (brušenog) kristala  na rekonstruisanoj odnosno, novosagrađenoj desetolončanoj peći. Postojeća, osmolončana peć, rekonstruisana je u novu, desetolončanu peć (L-2). U sklopu druge faze razvoja u proizvodnju se uvodi „Kučer“, automat za graviranje, odnosno izradu graverskih dezena. Njime se mnogostruko povećala produktivnost rada u doradi, jer je on svojim radom zamenjivao više desetina gravera. Sa razvojem kapaciteta upošljava se i nova radna snaga.

Uporedo sa završetkom druge faze razvoja, radilo se i na realizaciji III faze. Ona je, pored ekonomskih opravdanja i zahteva, imala i imperativni, reklo bi se, veliki društveno-politički značaj. Treća faza je predviđala zasnivanje automatske proizvodnje kristala u halama Fabrike ravnog stakla, koja je obustavila svoju proizvodnju još 1972. godine. Preko tri godine velelepna građevina Fabrike ravnog stakla stajala je neiskorišćena. To je, u vreme njene izgradnje, bila prva „prava fabrika“ u Zaječaru. Taj epitet je stekla, verovatno, monumentalnošću svojih zdanja i impresivnošću industrijske arhitekture.

Četvrti jul 1975. godine je višestruko obeležen. Tog dana je u Zaječaru otpočeo trodnevni susret staklara Jugoslavije a Fabrika stakla obavila je ulogu domaćina popularne, i dvanaeste po redu „Staklarijade“.

U čast Dana borca i Dana ustanka SR Srbije, kao i „Staklarijade“, puštena je u probni rad nova automatska proizvodnja kristala. Posle trogodišnjeg mirovanja vraćen je život halama bivše fabrike. Užarena, purpurna magma, od tada se ponovo topi u novoj peći. Sinhronizovane makaze fidera, u precizno tempiranom vremenskom intervalu seku od tog dana potrebnu „meru“ i hrane automat. A kristal, na beskrajnoj traci, kao da ga reka nosi…

U halama bivše Fabrike ravnog stakla radilo se celog proleća 1975. godine. Srušena je stara peć, demontirana je sva oprema i pažljivo lagerovana. Zidarska operativa je, za potrebe automatske proizvodnje olovnog kristala, izgradila stubove nosače, platformu u spratnom delu hale, i još mnogo drugo. A onda je počela izgradnja kadne peći, kapaciteta 12 tona dnevnog topljenja, montaža fidera, automata, butanskih odgrevnih peći. Kruna svih napora je nova automatska proizvodnja, prva takve vrste u Jugoslaviji. Sa prvim stolovatnim čašama razbijen je „tabu“ da je nemoguće proizvoditi stolovate čaše automatima. U to su se uverili prvi posetioci nove proizvodnje, jugoslovenski staklari, učesnici XII „Staklarijade“ u Zaječaru, a nakon toga sledio je dvomesečni probni rad.

Osmog septembra 1975. godine u čast mnogobrojnih jubileja, i Dana oslobođenja Zaječara, na svečan je način puštena u redovan rad automatska proizvodnja kristala. Uz prisustvo mnogobrojnih gostiju i zvanica, kao i predstavnika izvršnih organa društveno-političkih organizacija i Skupštine opštine Zaječar, nakon svečanog Zbora radnog kolektiva, ozvaničen je početak automatske proizvodnje. Sa prvim iskustvima i rezultatima možemo biti više nego zadovoljni.

Ovu poslovnu godinu Fabrika će završiti sa 11 milijardi (starih dinara) ukupnog prihoda i znatnim fondovskim sredstvima. Od toga na tržište SSSR-a je izvezeno kristala u vrednosti od 1,2 milijardi, a na tržište SAD 500 miliona (starih) dinara. Iduće godine ukupan prihod treba da iznosi preko 16 milijardi, od čega će se u izvozu ostvariti oko 6 milijardi starih dinara. 

Radosav Todorović

TIMOK  Zaječar, 1975.